Halil Kurtović, novotravnički pčelar, inovator, apiterapeut: Ono što oči vide, ruke rade!

Halil Kurtović, novotravnički pčelar, inovator, apiterapeut: Ono što oči vide, ruke rade!

SHARE

U ranoj mladosti Halil nije ni u snu mogao zamisliti da će se baviti pčelarstvom i da će mu to danas biti životni poziv, izazov, terapija, smisao življenja. Danas Halil sakuplja sve od pčela (med, polen, propolis, matičnu mliječ, vosak, rojevi, matice), a u planu je i pčelinji otrov. Kaže: „Ništa se ne smije baciti, sve je iskoristivo, čak i mrtva pčela! Ona je – hrana za ptice!“

Halil Kurtović

U BiH, ali i šire, nema pčelara, niti pčelarskog stručnjaka da ne poznaje ili nije čuo za Halila Kurtovića. Za dvadesetak godina, koliko se bavi pčelarstvom, izrastao je u jednog od najvećih i najcjenjenijih pčelara na ovim prostorima.

Za njega neki kažu da je tvorac novog pčelarstva u BiH, pčelarstva koje se zasniva ne samo na tradiciji i uhodanim šemama i pčelarskim vještinama, nego i na znanju, edukaciji u stalnom usavršavanju i unaprjeđenju dobre pčelarske prakse.

Iako nije pčelar od rođenja, odnosno pčelar u čijoj je porodici pčelarstvo tradicija, Halil je uspio, da izraste u velikog „pčelarskog vuka“. Prošao je sve one faze preskupog školovanja na „pokušajima i greškama“ i trasirao put koji ga je vinuo u pčelarske visine.

Pčele su u njegov život ušle nakon rata u BiH. Slučajno i iz nevolje! Nakon rata u Novom Travniku ostala pustoš, gigant BNT počeo propadati. Na posao se odlazilo, ali mjesečne koverte nisu stizale redovno. Na platu se čekalo mjesecima, a u kući supruga, djeca, roditelji… Valjalo je sve to nahraniti. U takvim okolnostima shvatio je da ga mogu spasiti samo njegove „zlatne ruke“ i bistar um.

“Bila je to borba za egistenciju. Radio sam u građevini, imao ćumuranu, granap, pa stolariju…. Samo što nisam čačkao po struji, jer ona se ne dira i nisam sijao pšenicu po betonu – gotovo šeretki će nam započeti svoju priču Halil.

Godine 1996., napravio je stolarsku mašinu; „skrpio“ je od onog šta se moglo skrpiti. Imao je namjeru baviti se proizvodnjom košnica. Međutim, kako u to vrijeme i nije bilo previše kupaca, valjalo je tragati za novim egzistencijalnim izvorima. Prvi roj je nabavio „trampom“ i to od Esada Adilovića iz sela Kljake pored Nove Bile.

“Esadu je trebala osovina za mašinu, koja je koštala oko 300 maraka. Nije imao novca i onda sam mu predložio da mi za tu osovinu dadne jedan roj. Tako sam ja roj platio, vjeroali ili ne – 300 maraka. Ali, ne žalim.

I odmah ga je krenulo. Te godine novotravničke livade i šume su bile izdašne tako da je bilo i meda za ukućane i komšije, a stigli su i novi rojevi. Sve je kasnije teklo kao „po medu“.

Danas njegov pčelinjak broji oko 200 društava, a pčele su na njegovoj skali vrijednosti – na vrhu piramide. Stalno ih prati i istražuje, te traga za novim saznanjima i inovacijama u toj oblasti. Halil je opremio radionicu sa četiri mašine, od kojih je dvije sam napravio.

Brojne su njegove inovacije, a mi ćemo spomenuti samo neke, one koje su kruna njegovog dosadašnjeg rada, velikog iskustva i znanja stečenog iz domaće i strane stručne literature. Danas su Halilovi izumi od velike koristi za njegove kolege, kako starije, tako i mlađe.

Prije svih, to je „Halilova podnjača za sakupljanje polena“, koja je za kratko vrijeme izazvala neviđen interes čak i van granica BiH. Podnjača može da bude uključena i do pet dana, a da polen bude očuvan. Rukovati sa podnjačom je jednostavno tako da može i dijete da skuplja polen.

Kurtović ima rješenje i za sakupljanje polena, koji zadaje dosta glavobolje brojnim pčelarima. Naime radi se o poklopnoj dasci koju svaki pčelar može napraviti sam, njena izrada nije skuplja od 5 KM. Poklopna daska ima višestruku namjenu, tj. služi i kao hranilica, izolator, ali iznad svega idealna je za sakupljanje propolisa.

Halil sakuplja sve od pčela (med, polen, propolis, matičnu mliječ, vosak, rojevi, matice), a u planu je i pčelinji otrov.

“Ništa se ne smije baciti, sve je iskoristivo, čak i mrtva pčela! Ona je – hrana za ptice!

Dok razgovarate sa Halilom o pčelama, pčelarstvu, narodnoj medicini, prirodi… imate utisak da vam pčele više nisu zagonetka, a istovremeno dobijate zamah u duši da koliko sutra zaplivate pčelarskim vodama. Kaže, pčele su ga “povukle” u prirodu. To je sjajna terapija u kojoj umjesto da pije „cisterne životne žuči“ zbog lošeg društvenog okruženja u svakom segmentu, pije „čašu meda“.

Ne zaboravlja podsjetiti ni na obaveze i poteškoće u pčelinjaku. Toga ima uvijek; bolesti, uginuća, vremenske nepogode. Pčele treba obilaziti, držati red i higijenu na pčelinjaku, čak i zimi kada se samo prividno primire aktivnosti.

“Kada radite sa pčelama na ovaj način, onda vam je dovoljno i stotinjak društava da imate pune ruke posla cisjelu godinu. Sa 200 društava pčelar je non stop u pokretu – kaže Halil.

Tvrdi da je pčelarstvo toliko široka oblast da ko god kaže da sve zna grdno se vara, a onda dodaje:

“I pored iznimnog truda danas je sve teže pčelariti zbog lošeg ambijenta u državi generalno. Niti imamo podršku države, niti saradnje u pčelarskim krovnim organizacijama ili sa poljoprivrednicima, pogotovo sa malinarima – tvrdi Kurtović i dodaje:

“Kada bi država imala sluha za mene i meni slične, a da nam ne zavlači još dublje ruku u džep, gdje bi nam bio kraj! – kazat će i dodati kako je razočaran u inspekcijske organe, šokiran je količinom neznanja i brzopletošću naših stručnjaka, a i pčelarskom ljubomorom.

  • Selo u strahu!

Kada je Halil donio pčele u svoje rodne Šenkoviće, koje broje stotinjak domaćinstava, komšije su mu podobro zamjerile. Naime, u ovom kraju nikada ranije nije bilo pčelara, tako da su Halilove pčele za ovdašnje žitelje bile neka vrsta opasnosti.

“Trebalo je vremena da ljude ubijedim i uvjerim da od pčela nema nikakve opasnosti, da izbijem taj strah iz njih. Vremenom sam uspio; čak su neke komšije krenule da se bave pčelarstvom – prisjeća se Halil, dok mu blagi osmijeh ne silazi s lica. (bhpcelar/E.Milić)

NO COMMENTS

LEAVE A REPLY