Recept Čede Fuštara iz Foče za jake matice: 20 dana društvo hranim...

Recept Čede Fuštara iz Foče za jake matice: 20 dana društvo hranim kilogramom meda i 200 grama vode!

SHARE

Sa ovom recepturom i Čedinom tehnologijom pčelarenja moguće je po košnici „ubrati“ 100 kilograma meda.  Ovo je samo jedna od receptura jednog od najcjenjenijih pčelara na balkanskim prostorima, koju je Čedo poklonio čitateljima BH PČELARA. Brojne su njegove inovacije i on želi da ih prezentira iskusnijem pčelarskom znalcu. Samo za jednu ima određene uslove…

Čedo Fuštar

Godinama je potpisnik ovih redaka slušao priče o pčelaru Čedi iz Foče. Iskusniji i cjenjeniji sarajevski pčelari ga spominju kao velikog stručnjaka,o kojem se skoro ništa ne govori posljednjih decenija. Doduše, u knjizi dr. Husnije Ćerimagića, koji je ubijen 1992. godine na sarajevskoj Grbavici se spominje ime Čede Fuštara, pčelara praktičara iz fočanskog sela Njuhe.

Uz jak stisak ruke i, kako to običaji nalažu, kašiku meda i čašicu domaće rakije, veli nam:

“Došli ste kod čovjeka koji je cijeli svoj život posvetio pčelama i uvukao se u dušu pčela. Bez pčele ne bih mogao živjeti. Kad bi sad došao zakon da mi kažu „Čedo, ne možeš više da pčelariš“, potpisao bih da mi odmah prekrate život.

Čedo danas gazi kroz 84. godinu. Izuzetno vitalan, susretljiv i prijatan sagovornik. Oduševio nas je kada je, laganim korakom kao perka, brzo, munjevito i snažno potrčao da pogura naše redakcijsko vozilo. Kako se Čedina kuća i pčelinjak nalaze nekih 20 metara, ispod glavne saobraćajnice koja povezuje Foču i Goražde, zbog vlažnog makadama i nezgodne uzbrdice, vozaču nikako nije uspijevalo da izađe na glavni put. Da nije bilo Čede i njegovog guranja, dobro bi se namučili.

Teško je prenijeti sve utiske i kompletan razgovor sa ovim bh. pčelarskim veteranom. Tim prije, jer smo shvatili da se u Njuhama, pored Foče nalazi ogromno intelektualno i praktično pčelarsko blago. Čedino znanje, iskustva, oprema i rezultati zahtijevaju mnogo više od jednog novinarskog teksta ili TV reportaže. U bivšoj, jugoslovenskoj državi, svi su mu se klanjali – od pčelara i predsjednika opštine do akademika i Centralnog komiteta.

A danas?

Čedi vrata otvaraju samo kupci njegovog meda. Iz pčelarskih udruženja, ministarstava poljoprivrede, sa fakulteta, instituta ili iz TV i izdavačkih kuća niko ga ne zove. Kao da niko ne želi znanje i mentore, poput ovog čovjeka, koji je bio najzlatnije dijete čuvenog jugoslovenskog stručnjaka Ivana Vernera. Skoro 10 godina je Čedo „pekao“ pčelarski zanat kod Ivana Venera.

“I prije Ivana, koji je imao preko 1.000 košnica, ja sam išao i šegrtovao kod velikih pčelara. Učio, usavršavao se, snimao, ponekad i krao neke njihove tajne. Najduže sam ostao kod Venera i kod njega sam ponajviše naučio i savladao mnoge tajne pčelarstva. Tek kad mi je on dao dozvolu, počeo sam se baviti profesionalno pčelarstvom – priča nam Čedo na početku razgovora.

Deset godina je Čedo Fuštar šegrtovao na pčelinjaku Ivana Venera

U ovaj, za njega sudbonosni poziv, u kojem je spojio i ljubav, i zadovoljstvo i poslovni interes, Čedo se zaputio kao trinaestogodišnjak. Bilo je to 1947. godine u rodnom selu Zebina šuma. Drugi svjetski rat završen, zemlja opustošena, glad, besparica, neizvjesnost.

“Otac je bio pčelar, pa sam ja kao dijete uz njega zavolio pčelarstvo.  A nije se ni imalo izbora. Pčelarili smo sa bičnim trnkama, jer tada nije bilo na fočanskom kraju ovih modernijih košnica – sjeća se tih vremena.

Naglašava, da je baš kao i za svaki posao i za pčelarstvo potrebna ljubav. To je pravilo veoma jednostavno: ili je imate ili je nemate! On je imao i previše; i danas je zaljubljen u pčele!

“Meni se ta moja ljubav isplatila. Pčelarstvo je zanimljiva, izazovna, relaksirajuća i ekonomski isplativa aktivnost u prirodi. Ali, ne zaboravite da je put od prve košnice do profita i buradi  punih kvalitetnog meda jako dug, ponekad i više godina i prožet i dobrim i lošim sezonama i iskustvima.

Povelja Grada Sarajeva

Na naše pitanje kada se školovao i kako je sve stizao, Čedo odgovara kontra pitanjem:

“Hoćeš da kažem iskreno? – i nastavlja – Nemam ni jednog razreda škole. U vrijeme Kraljevine Jugoslavije krenuo sam u školu, ali se zaratilo. Nisam uspio završiti ni jedan razred, ali sam znao sva slova i računati do stotinu. E kasnije sam kao momčić čitao i usavršavao se. Ali, nemam diplome.

Ne smatra to Čedo hendikepom. Naprotiv! Iako ne potencira, u nastavku priče lako je zaključiti da je kao samouki i poseban talenat, skoro 30 godina, u drugoj polovini prošlog vijeka, za vrijeme Jugoslavije, bio jedan od najcjenjenijih i najnagrađivanijih pčelara. U Sarajevu su mu na izložbi pčelarskih eksponata dodijelili Povelju grada Sarajeva. Do tada nikada ni jedan pčelar nije dobio ovakvo priznanje.

Na čuvenom Tašmajdanskom sajmu pčelarstva u Beogradu, među 200 izlagača, dva puta je proglašavan za prvaka Jugoslavije. Stizale su nagrade i sa ostalih pčelarskih manifestacija. Ukupno je, kaže, osvojio tri zlatne i dvije srebrne medalje. Plaketama – ne zna ni broja.

Na državnom institutu za analizu meda u Beogradu tadašnji profesori i stručnjaci za analizu meda su se divili, nekoliko puta su ponavljali analize da bi provjerili ispravnost uređaja. Do tada nikada nisu u laboratorijama imali med sa samo 9 posto vlage. U medu, inače, je dozvoljeno do 18 procenata vlage! Ali, kada su vidjeli Čedin med, nisu mogli da vjeruju. Kasnije su mu, naravno, svi redom čestitali, organizovali prijeme, tražili savjete i informacije, posjećivali njegov pčelinjak.

Put do slave, rekorda i kapitala, kaže, nije bio jednostavan. Vođen onom narodnom „Da je pčelarenje lako, pčelar bi bio svako!“, Čedo je osvajao tajne pčelarskog zanata stepenicu po stepenicu. Nije štedio investicije u znanje, a njega je crpio od tadašnjih velikih pčelarskih autoriteta. Nije mu bilo žao ni dati novac za opremu, iako je tada bilo skupo baviti se pčelarstvom.

“Znao sam dati pet dunuma zemlje voćnjaka za 20 košnica „azijki“. Tada su se ljudi čudili i govorili da sam poludio. Jednom prilikom, nekom limaru u okolini Loznice platio sam vrcaljku koliko je vrijedila jedna krava. Sjećam se da sam u to vrijeme, u Goraždu platio kravu, koliko i vrcaljku u Loznici.

Prvi seljak u automobilu

Ali, taj „ludi“ Čedo već je 1963. godine vozio automobil. Bilo je to 1963. godine. Ostalo je zapisano da je upravo on u fočanskom kraju bio prvi seljak koji je vozio automobil. U stotinjak sela. Pa i u samom gradu, malo je bilo onih da su imali „četverotočkaša“.

“Tada su me predstavljali kao čudo iz Foče, modernog seljaka koji vlastitim radom daje primjer kako se može živjeti od vlastitog rada – sjeća se tih vremena Čedo.

Kako je raslo njegovo pčelarsko carstvo, a i autoritet u pčelarskim krugovima, odlučio je da se iz rodne Zebine šume spusti niže, blizu saobraćajnice koja dolinom Drine spaja BiH sa Srbijom i tamo dalje do Rusije i Turske. Prvo je, kaže, u Njuhama sagradio montažnu kuću, a onda i veliku, mali dvorac. U ovom pitomom kraju se oženio, postao otac dvije kćerke i sina, nastavio podizati pčelarsko carstvo i postizati rekorde.

“Prvi rekord je bio 1981. godine u selu Sokolovići pod Devetakom. Na 120 košnica dobio sam deset tona livadskog meda. Taj rekord još niko nije oborio. Televizija dolazila, novine pisale. Predstavljali me kao velikog proizvođača.

Kada se najmanje nadao „progovorilo“ je oružje. Udario brat na brata! Tokom ratnih dešavanja devedesetih godina stradalo je i sve Čedino u Njuhama. Sve je pretvoreno u pepeo, osim dobrih komšijskih odnosa. Spaljeni su kuća, pčelinjak i sve ono što je Čedo decenijama stvarao. Uz pomoć komšija sačuvana je živa glava. Morao se preseliti u Foču. Život u komfornom stanu za njega kao da i nije bio život, ali nije se imalo izbora.

Dejton ga je pozicionirao u Republiku Srpsku, ali duša je bila u Njuhama, nekoliko kilometara od entitetske granice u Federaciji BiH. Među prvima se vratio na kućni prag i počeo sve ispočetka. Sagradio kuću, podigao novi pčelinjak.

“U najbolja vremena sam imao oko 120 košnica. Danas održavam tridesetak društava. Rasprodao sam, ne mogu se nositi. Godine pritisle, supruga umrla, djeca se razišla.

Deset nečijih plata

Duga je lista Čedinih inovacija. Mnoge su i nagrađivane u bivšoj državi. Za svoju košnicu je dobio dvije zlatne medalje još osamdesetih godina prošlog vijeka. Nagrađivan je i za „razboj sa dvije satne osnove“, o kojem se u poratnom periodu vrlo malo priča i piše.

Pored toga, njegova metoda proizvodnje matica prirodnim putem do raspada Jugoslavije bila je tema o kojoj se raspravljalo i na pčelarskim simpozijumima. Neko je tada rekao da jedino Čedo Fuštar proizvodi kvalitetne i zdrave matice prirodnim putem, a da su svi ostali „pilići“.

Takozvanu Čedinu školu pčelarstva temeljito je prikazao u svojoj jedinoj knjizi sarajevski profesor Husnija Ćerimagić.  On je krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina često boravio na Čedinim pčelinjacima, bilježio i snimao svaki Čedin postupak. Znao je na njegov pčelinjak u Njuhe dovesti i po 80 mladih pčelara na praktičnu obuku, a onda bi im poklonio svoju knjigu „Pčelarstvo“. Obavezno bi svoj govor završavao riječima:

“Drage kolege, u ovoj knjizi je predstavljena Čedina škola pčelarstva. To je siguran put do uspjeha. Za potpun uspjeh potrebna vam je još ljubav – savjetovao je dr. Ćerimagić.

Na kraju naše posjete, naš domaćin nam otkriva da ne može prežaliti što mu ni jedno djece nije pokazalo interes za pčelarstvom. Svi su završili škole, sin čak dva fakulteta. Ali, nisu zainteresovani za „hljeb“ iz košnica, iako ih je taj „hljeb“ iškolovao. Čak i danas im priskače u pomoć, jer plate su im mizerne i neredovne.

“Od pčelarstva se može lijepo živjeti, ako se čovjek ozbiljno posveti tom poslu. Ja sam u Titinom sistemu zarađivao po deset nečijih plata mjesečno. Ne žalim se ni danas! Jedino mi je žao što na njih nisam prenio svoje znanje i iskustvo – pomalo će tužnim tonom završavati svoju priču i zaključiti:

“Ovaj moj zanat se ne može naučiti samo iz knjiga, nego i kroz praksu.

KAKO ČEDO PROIZVODI MATICE?

Prvo pratim i bilježim društva. Kada odaberem najbolja društva, tačno 1. aprila počinjem svako od njih hraniti jednim kilogramom meda i 200 grama vode. Tako se to radi 20 dana, da bi dobili 20 kvalietnih prirodnih matičnjaka.

Na ovaj način dobijem prirodne matičnjake i toj matici nema ravne na svijetu, jer se sve radi prirodnim putem. Nakon toga matice stavljam u nukleuse.

(bhpčelar/E. Milić)

 

NO COMMENTS

LEAVE A REPLY