Petar Hemon, naš zemljak iz Prnjavora, ali i iz Sarajeva nastavio je...

Petar Hemon, naš zemljak iz Prnjavora, ali i iz Sarajeva nastavio je porodičnu pčelarsku tradiciju u Kanadi: Drugog maja 92. pčele su mi spasile život?!

SHARE

Devedestih burnih godina u bivšoj Jugoslavijiveć na Vučijaku smo moj brat Stefan i ja imali zajednički pčelinjak sa 40 košnica. Ja sam dolazio vikendom iz Sarajeva, a brat iz Banja Luke. Moje kolege inženjeri iz Energoinvesta u redu su čekali na spisku za moj med sa Vučijaka. Za svaki praznik 1. maja uzimao sam dodatno nekoliko slobodnih dana da odem kod. Morao sam izaći i tog 2. maja 92. godine, jer su se pčele tradicionalno rojile u tom periodu. Nisam razmišljao o bijegu iz Sarajeva, nego o mojim pčelama. I spasio sam ih, a one meni – možda život. Sudbina kao da se ponavlja; i kada su moji preci 1912. godine sa širom porodicom preseljavali iz Ukrajine, tačnije iz Galicije, u Bosnu, najvrijedniji prtljag koji su sa sobom ponijeli bilo je pet sanduka pčela

Kad su moji preci – djed Teodor i otac Ivan, koji je tada imao 12 godina – 1912. godine sa širom porodicom preseljavali iz Ukrajine, tačnije iz Galicije, u Bosnu, najvrijedniji prtljag koji su sa sobom ponijeli bilo je pet sanduka pčela. Pošto je Galicija tada bila pod Austro-Ugarskom, kao i Bosna, Austrija je stimulisala naseljavanje Bosne stanovništvom iz dijelova Ukrajine, Poljske, Čehoslovačke, Mađarske i drugih dijelova koji su tada bili pod Austro-Ugarskom.

Zato je u dijelovima Bosne, posebno na području Prnjavora živjelo 16 nacionalnosti sve do drugog svjetskog rata. Kad je, napadom na Beograd, rat počeo u Jugoslaviji, Nijemci i Mađari su se bukvalno preko noći odselili iz Bosne u Vojvodinu, koja je tada bila pod uticajem Nijemaca. Poslije rata Poljaci i Čehoslovaci su se vratili u Poljsku i Čehoslovačku. Neki od njih su godinama dolazili u posjetu Jugoslaviji, gdje su se rodili, i odlazak nikada nisu prežalili.

Prnjavorske razglednice

Naseljavanje tih područja pod Austro-Ugarskom u Bosnu, uglavnom se odvijao vozovima, odnosno prugom dokle je ona dostizala. Područje Prnjavora je imalo Derventu kao krajnju tačku za prevoz krupnijeg prtljaga, kao što su bile košnice pčela. Željeznica uskog kolosijeka Bosanski Brod – Derventa je redovno radila. Od Dervente dulje do Prnjavora i okolnih sela glavni prevoz su bila kola sa konjima i volovima, što su doseljenici tada već mogli iznajmiti ili kupiti.

Tako su se moji naselili u selo Vučijak kod Prnjavora, kupili zemlju i zasnovali poljoprivredno domaćinstvo koje je uključilo i pčelarstvo. Skoro da nije bilo nijedne ukrajinske porodice koja nije imala bar po nekoliko košnica pčela.

Moji stričevi su bili veliki pčelari. Stric Vasilj Hemon je bio profesionalni pčelar jer je imao 60 košnica. U Prnjavoru je bio poznat po kvalitetnom medu te je od toga i živio. Nije imao djece, pa smo mu mi u svemu pomagali. Moj otac je takođe imao uvijek između 30 i 50 društava, ali je bio aktivan i u drugim granama poljoprivredne proizvodnje – voćarstvo, stočarstvo, ratarstvo. Imao je mnogo djece pa je morao da razvije i drugu poljoprivrednu proizvodnju.

Između dva svjetska rata, pčelarstvo u selima oko Prnjavora, Doboja, Banja Luke, bilo je razvijeno u tolikoj mjeri u kolikoj je to dozvoljavalo pčelarenje sa trnkama. Trnke su „košare“ ispletene od pruća i oblijepljene sa blatom ili stočnom balegom. U trnkama pčele su se dobro razvijale i bile su vrlo prihvatljive za razvoj rojeva.

I moj otac je imao nekoliko društava sa trnkama. Moram reći da problem sa varoom nije postojao, pa su pčele u trnkama mogle prirodno preživljavati. Glavni problem sa trnkama je bio – kako iz njih vaditi med? Većina pčelara ili vlasnika trnki je pčele ubijala dimom od fosfora (ćurkut) da bi mogli iz trnke izvaditi med zajedno sa saćem. Ako je nedirnuta trnka ostala sa medom do proljeća, ona je sigurno davala i po nekoliko rojeva.

Petar Hemon u redakciji BH pčelara

Košnice koje su moj djed i otac donijeli iz Galicije bile su u upotrebi i kad sam ja odrastao u pčelara. To su bili sanduci vertikalno stojeći sa prilazom i ramovima sa zadnje strane – slično Azejkama. Drveni sanduk je bio sa duplim stjenkama između kojih je bio sloj ražove slame. Te košnice su bile tople – dobro izolovane – jer su u Ukrajini velike hladnoće. Moj otac i stric su razvijali broj društava sa svremenim nastavljačima ili LR košnicama sa po deset ramova koji se i danas koriste.

Pčelari porodice Hemon nabavljali su pčelarsku opremu godinama preko pčelarske zadruge iz Zagreba. Tako je moj otac 1937. godine postao zvanični predstavnik Pčelarske zadruge iz Zagreba i preko njega se mogla nabaviti sva oprema. Najviše su nabavljane savremene košnice sa kojima su trnke zamjenjivane i tako su domaći pčelari na području Prnjavora vremenom prelazili na suvremeno pčelarenje.

Bratski pčelinjak

Za vrijeme Drugog svjetskog rata izgubili smo sve pčele, ali poslije rata, već pedesetih godina otac postaje glavni pčelar Seljačke radne zadruge na Vučijaku. Već 52. godine radne zadruge su rasformirane – što je poznato, te je prestalo kolektivno pčelarenje. Šezdesetih godina smo imali 60 košnica, ali kako je moj otac gubio vid, broj košnica se smanjivao.

Kada je oko 1980. godine broj košnica pao na 4, u dogovoru sa bratom iz Banja Luke, odlučili smo da porodičnu tradiciju pojačamo i tako smo već 90-tih godina na Vučijaku imali zajednički pčelinjak sa 40 košnica.

Ja sam dolazio vikendom iz Sarajeva, a brat Štefan iz Banja Luke. Moje kolege inženjeri iz Energoinvesta u redu su čekali na spisku za moj med sa Vučijaka. Za svaki praznik 1. maja uzimao sam dodatno nekoliko slobodnih dana da odem kod pčela. Za tih nekoliko dana sa bratom iz Banja Luke sam izrojavao pčele i pripremao pčelinjak za glavnu pašu.

Poznato je da je pred 1. maj 1992. godine Sarajevo već bilo blokirano i da je bilo teško izaći iz njega. Mene nisu toliko brinuli događaji u Srajevu – jer sam bio ubijeđen da je to prolazno i nisam vjerovao u rat – koliko su me brinule pčele. Ako ne odem za Prvi maj na Vučijak, izrojit će se pčele i sav posao oko pčela će se iskomplikovati.

Drugog maja uspio sam sa suprugom da izađem iz Sarajeva posljednjim vozom u 12 i 10 prema Banja Luci. Kad smo u Dragalovcima izašli iz voza, u kafani smo čuli na radiju da je željeznička stanica u Sarajevu granatirana. Sljedećih 10 godina voz nije radio i ja se nisam uspio vratiti kući u Sarajevo 10 godina. Sve mi je u Sarajevu naravno propalo, ali sam ja uspio na Vučijaku izrojiti sve košnice i tog ljeta je bilo vrlo uspješno, rekordno pčelarenje.

Ponovni početak pčelarenja u Kanadi

Da nije bilo nagona za pčelarenjem, ja vjerovatno ne bih ni izašao iz Sarajeva, bar ne pred rat. Često sam pomišljao na to da su mi, ustvari, pčele spasile život?!

Kad sam u toku zime 1992. godine bio u Mađarskoj, čekajući vizu za Kanadu, brat me je telefonom obavijestio da su naše sve pčele smrznute. Neko je sve košnice prevrnuo, ramove razbacao, med pokupio, kad je vanjska temperatura bila minus 15 C. Kasnije smo saznali ko je to uradio, ali – šta je vrijedilo.

U decembru 1993. godine sam sa porodicom stigao u Kanadu. Bilo je vrlo teško i tužno – imati sve i sve izgubiti. U takvoj jednoj depresivnoj situaciji u martu 1994. godine, slučajno na ulici u Hamiltonu naiđem na čovjeka koji utovara prazne košnice na mali kamion.

Odmah mu priđem i stupimo u razgovor, naravno o pčelama. Uz njegovu pomoć postao sam član pčelarskog udruženja Hamiltona. Oni su mi dali preporuku i prihvatio sam da o održavam pčelinjak na farmi u susjednom Miltonu. Farmerima su potrebne pčele za zaprašivanje voćnjaka i jagoda, a ne zbog meda.

Za poslednjih 15 godina uspio sam da razvijem i svoj pčelinjak od 25 košnica na toj farmi, a zatim i na drugoj lokaciji još 20 košnica. Treba mnogo raditi, to znaju svi pčelari, ali su mi pčele pomogle da prevaziđem probleme koje stvara depresija u tuđem svijetu.

Govorim o pčelarenju u Ontariju južno od Toronta, jer Kanada je ogromno prostranstvo pa ne mogu govoriti i o karakteristikama pčelarenja 2000 km. na sjever i na zapad od Hamiltona, mada su te karakteristike slične. Na molbu predsjednika pčelarskog udruženja sa sjedištem u Ankasteru (pored Hamiltona), održao sam dva predavanja o pčelarenju u Bosni i Hercegovini. Predavanja su bila izuzetno prihvaćena jer su bila popraćena sa mnogim slajdovima i fotografijama koje sam snimio u Kotorskom na pčelinjaku braće Šeper, u Semizovcu i okolini Sarajeva, zatim i na sajmu u Sarajevu. Pokazao sam im da je pčelarstvo u BiH na zavidnom evropskom nivou i u mnogim elementima je iznad kanadskog.

Visok prinos meda, slab interes

Pčelarenje u Kanadi se može podijeliti u dvije kategorije; profesionalno, sa preko 100 društava, najčešće 500 do 1000 košnica i amatersko do 50 košnica, najčešće od 5 do 20 društava. Udruženje u Ankasteru uključuje jednog profesionalca sa 600 društava, a ostali članovi imaju znatno manje.

Mnogi dolaze na redovne sastanke udruženja da bi nešto naučili u namjeri da nabave neku košnicu pčela. „Mali“ pčelari se bave pčelarstvom iz ljubavi prema pčelama, njih med mnogo i ne interesuje jer imaju druga zanimanja. Moji prijatelji stari pčelari iz bivše Jugoslavije – Đuro iz Sunje, Janko iz Novog Sada i ja sa po 30 društava predstavljamo ovdje napredne pčelare sa iskustvom daleko većim od prosječnog kanadskog pčelara, tako da se pčelari, pogotovo početnici, obraćaju nama za mnoge savjete i probleme.

U Kanadi velika većina pčelara koristi LR-ove nastavljače po 10 ramova, vrlo malo se koriste polunastavci. Redovno je 4 sanduka u košnici, smanjuje se jedino za prezimljavanje na 2 do 3.

Ovdje je u velikoj prednosti stacionirano pčelarenje, jer je uglavnom livadska paša. Proljetna paša počinje sa maslačkom i djetelinom. Bagrema praktično da nema. Glavna paša počinje sa djetelinom i to niskom i visokom krajem juna. Ta djetelina cvate skoro dva mjeseca i jako dobro medi, daje sasvim svijetli med, svjetliji od bagrema. Tokom jula i početkom augusta moguća su dva bogata vrcanja tog meda.

Krajem augusta i cijeli septembar glavna paša je zlatošipka (eng.goldenrod). Nepregledne neobradive površine, kao žuta polja prostiru se unedogled. Med je boje starog zlata – žuto-crveni.
Prinos meda po košnici jakog društva je veći nego u Bosni. Redovno je između 40 i 60 kg, a znao sam iz tri vrcanja jedne košnice izvaditi i do 120 kg meda, a da im ostavim dovoljno i za zimu. Cijene meda su niže nego u Evropi – između 8 i 10 CND po kilogramu za manje kupce. Cijene za otkup na profesionalnom nivou u buradima od 200 kg su od 3 do 4 CND (1 € = 1,3 CND).
Visok prinos meda se može objasniti time što je Kanada zemlja sa 200.000 jezera, ljeta su topla i vlažna, praktično nema suše. Ne može se sresti žuta trava izgorjela od sunca. Za vrijeme sušnog ljeta sve je zeleno. Osim toga ima dosta krša i neobradivih površina na kojima raste korov kao glavna paša čitavo ljeto i jesen.

Opasne zime i pesticidi
Problemi sa varoom su isti kao i kod pčelara u Bosni. Koriste se isti ili slični preparati i lijekovi za borbu protiv varoe kao i u Bosni.

Za teže prezimljavanje pčela su opasnije duge, nego hladne zime. Ako su košnice suhe sa dosta hrane i zaštićene od vjetra nema problema sa prezimljavanjem. Problem su duge zime koje ne pružaju mogućnost pčelama da izađu na pražnjenje i zbog toga umiru od stomačnih oboljenja. Ako vanjska temperatura ne pređe iznad nule više od dva mjeseca, pčele moraju izaći i na nuli. Ako se pojavi sunce, pčele izlete iz košnica, ali se više ne vrate. Snijeg oko košnica ostaje crn od uginulih pčela. U Bosni su takve zime malo vjerovatne.
Najveća opasnost za preživljavanje pčela u Kanadi je korištenje raznih pesticida u poljoprivredi za prskanje (sprej) voća i usjeva (soja, kukuruz). Moj poznanik Zenon, profesionalac sa 1000 košnica u Ontariu, izgubio je 500 košnica prošle zime zbog zaprašivanja. Zvaničan podatak u štampi je da je u Ontariju uginulo 58% pčela zbog hemije. Kada sam se obratio bišem predsjedniku našeg društva sa pitanjem da li je to tačno, on mi je kazao:

– Tačno je i još više. Ja sam izgubio 90% pčela zbog okolnih zaprašivanja soje i genetski modifikovanog (GM) kukurza.
U procesu je sudski spor udruženja pčelara i farmera zbog pomora pčela. Vjerovatno će država morati zabraniti neke vrste pesticida, a osiguravajuća društva farmera platit udruženjima pčelara velike odštete.
To, međutim, nije kraj velikim opasnostima od pomora i uopće od nestanka pčela u budućnosti. GM i hemija su opasnosti prvog stepena.

Kanađani tek upoznaju ljekovitost meda

U uporednoj analizi pčelarenja u Bosni i Kanadi može se zaključiti slijedeće:
1. U Bosni je lakše pčelariti jer pčele lakše prezime kraće i blage zime
2. U BiH su kritična vruća i sušna ljeta jer paša nije permanentna, mada je raznovrsnija
3. Na štandovima medara na sajmu pčelarstva u Sarajevu zadivljuje brojnost vrsta meda: kadulja, vrijesak, bagrem, livada, šumski – borov med, kesten idt. U Kanadi raznovrsnost se svodi na dvije ili tri vrste: u osnovi livada (više ili manje svijetli med) ili tamniji šumski med.
4. Prinos meda po košnici u prosjeku je apsolutno u korist Kanade
5. U BiH ima relativno veći broj broj pčelara (referenca je broj štandova na sajmu) nego u Kandi, gdje se sajmovi meda održavaju ograničeno samo u okviru ogromnih poljoprivrednih sajmova, pa se jedva i primjećuju.
6. U Bosni i Hercegovini prosječni ljudi daleko više znaju o medu, a znanje prosječnog bh. pčelara o medu i pčelama je iznad kanadskog.
7. Propolis, polen i matična mliječ se rijetko proizvodi. Osnovni razlog je što prosječan Kanađanin nezna skoro ništa o tim proizvodima pa se oni rijetko koriste.
Evropljani znaju cijeniti vrijednost meda: kvalitet, vrste itd. Znaju cijeniti čistoću meda i njegova ljekovita svojstva. Zato je bosansko-hercegovački med dobro prihvaćen u evropskoj uniji i bh. pčelarstvo ima šansu i dobru budućnost koju treba cijeniti i iskoristiti.
Kanađani, osim emigranata iz istočnoevropskih zemalja i bivše Jugoslavije, nedovoljno poznaju vrijednosti meda i drugih pčelinjih proizvoda. Međutim u posljednje vrijeme se putem štampe i TV sve više govori o negativnim posljedicama genetski modifikovanih (GM) prehrambenih proizvoda (kukuruz, soja, voće i povrće), u što se potrošači i sami mogu uvjeriti kad probaju naizgled predivne kruške i jabuke koje nemaju nikakvog okusa.
Neka sredstva informisanja bukvalno prepadaju potrošača kad im nabrajaju procente i vjerovatnoću kancerogenih posljedica.

Upravo iz tih razloga u porastu je interes za prirodnom organskom ishranom, gdje je med na prvom mjestu. Sada potrošači pri kupovini meda sve više traže garanciju da je med prirodan, nepasteriziran i sve više se interesuju o vrsti i osobinama meda. Oni su informisani da prirodni med ima neograničen rok trajanja, da nije kvarljiva hrana i interes za prirodnim medom je sve veći, a takođe i kriterijumi o kvaltietu meda su sve određeniji. Izgleda da i za kanadske pčelare ima nade za bolju budućnost.
(bhpčelar)

NO COMMENTS

LEAVE A REPLY