Poremećaj kolapsa kolonija: Deset godina od početka krize, šta smo naučili, i...

Poremećaj kolapsa kolonija: Deset godina od početka krize, šta smo naučili, i ima li nade za budućnost?

SHARE

Prije nešto više od deset godina, pčelari širom Amerike počeli su prijavljivati masovne pomore svojih pčelinjih zajednica. Košnice su preko noći ostajale prazne, i bilo je očigledno da su na pomolu velike promjene u svijetu pčelarstva.

Uskoro je uslijedila globalna zabrinutost zbog novog fenomena: Poremećaj kolapsa kolonija.

Amerikanci su ubrzo shvatili da nisu samo njihovi pčelari pogođeni ovom katastrofom, već da se slični problemi javljaju širom svijeta. Stvari su postale još gore zbog saznanja da ubrzanim tempom gubimo i populacije divljih pčela, što nema samo tragične posljedice za njih već i za ljude širom planete.

Pčele su zadužene za oprašivanje jedne trećine hrane koju jedemo, a ova „usluga“ se na godišnjem nivou u Americi procjenjuje na 168 milijardi dolara.

Deset godina nakon prvog oglašavanja uzbune, nameće se pitanje u kakvom je stanju današnje pčelarstvo, i koliko daleko smo otišli u proučavanju i razumijevanju ovog problema?

Najmanje gubitaka u Evropi

Mnoge zemlje su vremenom stvorile nove metode nadgledanja svojih pčelinjih zajednica kako bi se barem malo uspjele zaštititi od CCD-a. Kao rezultat, uspjeli smo sakupiti veliku količinu podataka o pčelinjim populacijama, iako i dalje postoje određene poteškoće u poređenju tih informacija između zemalja.

Ipak, jasno je da su pčele u Americi i dalje u velikim problemima. Pčelari mogu tolerisati gubitke zajednica do 15%, i to u toku zimskih mjeseci, međutim, američki pčelari se suočavaju sa skoro duplim gubicima, tako da su mnogi od njih izgubili i do 28% svojih kolonija u toku 2015. i 2016. godine. Nasuprot tome, Kanada je zabilježila 16,8% gubitaka. To je malo bolja pozicija, ali i dalje iznad nivoa gubitaka od kojeg pčelari mogu lako da se oporave.

Podaci iz Evrope su tek nedavno uzeti u razmatranje, i na ovom kontinentu pčele su u najboljoj poziciji. U istom periodu, Evropski pčelari su izgubili ukupno 11,9% svojih kolonija.

Medonosne pčele nisu jedine za koje se treba brinuti; divlje pčele su također veoma važni oprašivači, jer neke biljke mogu oprašivati isključivo one. Ne iznenađuje činjenica da najmanje podataka postoji upravo o ovim pčelama, a i ono malo informacija što imamo ukazuje na velike probleme. Što se tiče podataka o divljim pčelama oni samo prikazuju informacije za populacije koje su ugrožene ili su u potpunosti nestale.

Između 2008. i 2013. godine, raznovrsnost divljih pčela u Americi je opala za 23%, a u istom periodu, bubmari su stavljeni na listu ugroženih vrsta.

Fatalne poljoprivredne prakse

Dobra vijest u svemu ovome je da smo u proteklih deset godina napredovali kako bismo bolje razumjeli fenomen CCD-a. S druge strane, saznali smo da se radi o kompleksnom problemu koji ima brojne uzroke, ali to ne znači da je ovaj problem nemoguće riješiti.

Za sve vrste pčela, sakupljanje polena sa cvijeća je mukotrpan posao koji zahtjeva mnogo energije i kognitivne sposobnosti; pčele moraju prelaziti velike udaljenosti kako bi sakupile polen i nektar sa cvijeća koje je ponekad veoma teško pronaći, i zatim se trebaju vratiti u gnijezdo sa plijenom.

Kako bi bile u stanju da obave ove zadatke, moraju imati izoštrena čula i veliku sposobnost snalaženja u prostoru. Sve što im može oštetiti ova čula će im otežati potragu za hranom, i čak onemogućiti da se sigurno vrate nazad u košnice, a pčela koja ne može pronaći hranu i sigurno se vratiti kući je osuđena na smrt.

Zbog toga, pčelinje populacije su veoma ranjive na „subletalne“ izvore stresa, koji pčele neće direktno ubiti, ali će im poremetiti ponašanje i otupiti čula koja su im potrebna za normalno funkcionisanje.

Naučnici širom svijeta se slažu da su moderne poljoprivredne prakse jedan od glavnih „proizvođača“ ovih subletalnih izvora stresa koji imaju pogubne efekte na ponašanje pčela.

Npr., isparenja iz goriva i pesticidi smanjuju sposobnost pčela za skupljanje rhane tako što dovode do hemijskih poremećaja u pčelinjem mozgu. Moderna poljoprivreda svojom praksom uništava izvore hrane pčela što dovodi do propadanja pčelinjeg organizma i doprinosi razvoju novih bolesti.

Osim toga, pčele su u velikoj opasnosti i od čitavog niza nametnika, virusa, parazita i predatora koji su se pojavili širom svijeta kao neželjeni efekat međunarodne trgovine.

Najgori od njih je definitivno varoa koja uzrokuje poremećaj u razvoju mozga kod pčela.

Šta možemo uraditi?

Na globalnom nivou, kako bismo sačuvali svoje pčelinje zajednice moramo poboljšati okruženje u kojem pčele sakupljaju hranu, i u ovom poduhvatu i najmanja akcija može napraviti veliku razliku.

Sadnja medonosnog bilja u vašoj bašti pružit ćete siguran i pristupačan izvor hrane kako domaćim, tako i divljim pčelama. Još jedna preporučljiva opcija je kupovina lokalnog i domaćeg meda koji je daleko ukusniji i zdraviji od verzija koje se masovno proizvode.

Deset godina nakon prvog alarma koji je označio početak poremećaja kolapsa kolonije, naučnici su uspjeli otkriti prirodu fenomena i znaju šta treba učiniti kako bi se situacija okrenula nabolje.

Ipak, najveći posao je na nama. Moraćemo da napravimo korake potrebne da osiguramo održavanje ovih dragocjenih oprašivača naše hrane koja će nam biti potrebna i u budućnosti.

(abc.net.au)

 

NO COMMENTS

LEAVE A REPLY