Seksualni život matice: Poliandrija proizvodi bolje „plesače“ i produžava opstanak kolonije

Seksualni život matice: Poliandrija proizvodi bolje „plesače“ i produžava opstanak kolonije

SHARE

Matica koja se parila sa 15 trutova proizvela je genetski raznolike potomke koji su izvodili duže i preciznije kružne plesove upozoravajući ostatak kolonije na izvor hrane, a genetski raznolike kolonije su u potragu za hranom slale veći broj radilica nego što je to uobičajeno

Poliandrija je specifičan prirodni fenomen kojem se povećava genetska reznolikost jedne vrste. U svijetu pčelarstva, poliandrija se odnosi na parenje matice sa više trutova čime se dobijaju pčele različitog genetskog sastava. Prema nekim istraživanjima, matice će se namjerno pariti sa više trutova kako bi se dobile genetski jače i sposobnije pčele za prikupljanje hrane, čime se povećavaju šanse za opstanak čitave kolonije.

Istraživanje je pokazalo da su genetski raznolike pčele aktivnije u potrazi za hranom

Parenje matice sa velikom brojem trutova u prošlosti je bila tema brojnih tekstova koji navode da je poliandrija jedna od esencijalnih funkcija u životu matice. To je mehanizam koji pomaže da se spriječi incest ili parenje među srodnim pčelama. S druge strane, matice koje se pare sa više trutova su u opasnosti od seksualno prenosivih bolesti, a one pčele koje imaju različite očeve se genetski međusobno razlikuju što može dovesti do njihovog neslaganja i konflikta unutar zajednice.

 

 Stvaranje genetskih klanova

Parenje matice sa više trutova za posljedicu ima nastanak više međusrodnih familija unutar jedne kolonije. Zbog ovakve složene genetske i srodiničke strukture može doći do genetskog konflikta između radilica. Naime, pčele radilice se neće podjednako brinuti za potomstvo, drugim riječima, favoriziraće one potomke sa kojima su u najbližem srodstvu. Naučnici su ubrzo primjetili da se zbog ove genetske bliskosti određenog broja pčela, u zajednici stvaraju „klanovi“ unutar pčelinje zajednice.

Matica koja se pari sa velikim brojem trutova, za stvaranje larvi koristi spermu nekoliko različitih trutova. U ovakvom slučaju radilice će imati znatno manje polusestara nego rođenih sestara. Iako radilice sada mogu preferirati da odgajaju svoje sopstvene sinove prije nego svoju braću, one će zbog genetskih predispozicija biti manje biti naklonjene sestrićima nego braći.

Naučnici su proveli godine proučavajući i posmatrajući život ovakvih pčelinjih zajednica i prema njihovim riječima, pčele koje imaju istog oca se itekako dobro međusobno prepoznaju. Ovakvo prepoznavanje je najviše vidljivo prilikom rojenja, nestanka matice itd. Naime, brojno najdmoćniji „klanovi“ privlače i druge „neopredjeljene“ pčele. Naučnici ovaj fenomen objašnjavaju time da ove grupe teže da se njihov genetski materijal prenosi dalje. Tako one, prilikom rojenja, prepoznaju svoja jajašca i od njih povlače matičnjake, da bi u košnici ostala njihova matica.

Ukoliko najjači klan prepozna dodatnu maticu kao genetski blisku, one će je primiti i zaštititi. U suprotnom, kao najbrojnija frakcija uticaće i na ostale pčele šaljući im poruku da matica nije dobra i zajednica će je odbaciti.

 Poliandrija proizvodi bolje „plesače“

Matica se u prosjeku pari sa 12 trutova i skladišti spermu u spermoteci kako bi dobila potomstvo mješovitog očinstva. Najnovije studije na ovu temu pokazuju da se matice namjerno pare sa većim brojem trutova kako bi proizvele bolje „plesače“.

Heather Mattila: Trutovi u sebi kriju gen „dobrog plesa“ kojeg matice žele prenijeti svojim potomcima

Poznato je da pčele međusobno komuniciraju pomoću plesa, a svaki pokret ima drugačije značenje. Pčele radilice nakon što sakupe nektar na livadama, vraćaju se u košnicu i plešući otkrivaju ostalim pčelama u zajednici gdje se nalazi hrana.

Prema riječima naučnika sa Cornell Univerziteta u Itaci u Njujorku, upravo ova karakteristika je jedan od glavnih razloga zbog čega se matica namjerno pari sa više trutova.

  • – Baš kao i ljudi, i pčele su opasnosti od seksualno prenosivih bolesti, ali uprkos tim rizicima matice veoma često praktikuju poliandriju. Tako na primjer, sjevernoamerička matica će se u prosjeku pariti i sa 20 trutova dok će azijska matica primijeniti i do 120 partnera – rekla je Heather Mattila, vođa istraživačkog tima sa Cornell Univerziteta i stručnjak za ponašanje pčela.

Kako bi bolje razumjeli ovakav način života matice, istraživački tim je uporedio tri matice koje je oplodio samo jedan trut, i tri matice koje je oplodilo 15 trutova. Rezultati su pokazali da su one matice koje su imale više partnera, na kraju izlegle bolje „plesače“, odnosno pčele radilice koje će aktivnije tragati za hranom.

  • – Matica koju su oplodili 15 trutova proizvela je genetski raznolike potomke koji su izvodili duže i preciznije kružne plesove, a genetski raznolike kolonije su u potragu za hranom poslale veliki broj radilica nego što je to uobičajeno – rekla je Heather Mattila.

 Prednost u ključnim trenucima

  • – Ono što nas je najviše iznenadilo je velika razlika u ponašanju između potomaka ove dvije kolonije. Veoma lako se moglo uočiti kako pčele iz manje genetski raznolikih kolonija ne pokazuju entuzijazam prilikom potrage za hranom već miruju u košnicama. S druge strane, pčele iz genetski raznolikih kolonija su ili plesale ili uopšte nisu bile u košnicama jer su u velikom broju otišle u potragu za hranom – ističe prof. Mattila.

Ona također vjeruje da određeni trutovi u sebi nose gen „dobrog plesa“ i da to matice veoma dobro znaju što im je jedan od glavnih motiva za parenje sa velikom brojem trutova.

  • – I dok medonosne pčele na prvi pogled međusobno izgledaju potpuno isto, istina je malo drugačija – neke pčele su jednostavno bolje u obavljanju zadataka od drugih. Stoga vjerujemo da se matice pare sa velikim brojem trutova kako bi povećale šanse da ih oplodi onaj trut koji u sebi krije gen „dobrog plesa“, ili kako bi izlegle one jedinke koje će biti spremnije imitirati takve plesove – kaže Heather Mattila.

Naučnici ističu da bolji ples medonosnih pčela nije jedina prednost genetske raznolikosti. Rezultati dodatnih istraživanja su pokazala da su genetski raznolike kolonije otpornije i na bolesti.

  • – Pokazalo se da je gentska raznolikost od vitalnog značaja za prikupljanje dovoljno hrane kako bi se prehranile ogromne i energijski zahtjevne kolonije. Život medonosnih pčela je neuobičajen jer imaju tendenciju da žive u velikim zajednicama, razvili su nevjerovatno kompleksan način komuniciranja.
  • Vjerujemo da kada se dosegne određeni nivo kompleksnosti, genetska raznolikost pomaže u obezbjeđivanju produktivnosti i opstanku kolonije onda kada je to najpotrebnije – zaključila je Heather Mattila.

(bhpcelar.com)

NO COMMENTS

LEAVE A REPLY