Kako je Ibrahim Bašagić iz Zagreba na leđima donio košnice u Cazin!

Kako je Ibrahim Bašagić iz Zagreba na leđima donio košnice u Cazin!

SHARE

Ibrahim Bašagić je velikan cazinskog pčelarstva. Umro je prije pet godina, ali su ostale lijepe priče i drage uspomene na ovog prosvjetnog radnika i pčelara.

Rahmetli Ibrahim bašagić sa suprugom obilazio je i sajamske manifestacije širom BiH

Svoje prve dvije košnice Cazinjanin Ibrahim Bašagić kupio je u Zagrebu. Bilo je to šezdesetih godina prošlog vijeka, kada je počeo je raditi kao prosvjetni radnik, a planirao je da mu pčelarenje bude hobi. Nije ni slutio da će vremenom pčele postati njegov život..

“Sjećam se da sam autobusom otišao u Zagreb i u Pčelarskom centru u Gajevoj ulici na broju 7, kupio dvije košnice. Na leđima sam ih donio do autobuske stanice, a kada sam stigao u Cazin, morao sam ih nositi još oko dva kilometra. – pričao je Ibrahim za jedan od prvih brojeva BH PČELARA.

Za života je imao pčelinjake sa 150 košnica, bio je predsjednik Udruženja pčelara “Kesten” iz cazina. Najviše energije je ulagao da se brendira catzinski „Kestenov med“ i u tome je i uspio.

A najviše ga je peklo što je EU zatvorila sve puteve za bh. med, a pri tome država ne čini ništa kako bi ga skratila i olakšala.

Bajko Ibrahim bašagić nagrađivan je i od općinskog načelnika Ogreševića

„Na ovom području još u austro-ugarsko vrijeme, sve su košnice bile popisane i izvozio se med sa natpisom “Made in Bosnia”. Danas je to san. Po tome se vidi koliko smo se “curiknuli” unazad. Zato još jednom apelujemo na nadležne da usaglase propise i omoguće nam izvoz. Dok god to ne urade i dalje će nas bombardirati sa medom jako lošeg kvaliteta iz uvoza. – upozoravao je Bašagić.

        Četiri sata pješačenja do pčela

Ibrahim je često javno iskazivao zahvalnost pčelamaza vrijeme rata u BiH. Tada je njegovih 50 košnica koje su bile smještene u selu Kovačevići udaljenom 18 kilometara od Cazina, prehranjivalo njegovu četveročlanu porodicu i još osmero izbjeglica, koje je primio u svoju kuću.

„ Znao bih tih godina izvrcati i po tonu i po meda. Prodavao sam med i od tih para prehranjivao nas dvanaestoro. Nije mi bilo teško i po četiri sata pješačiti do pčela, ali kada je rođak uspio popraviti jedan stari bicikl, koji mu je 26 godina visio u šupi, ja sam “uštimavao” kada on ne radi i onda bih se vozio do pčelinjaka. Ma, meni je to bilo kao da sam sjeo u avion, jer umjesto četiri sata pješačenja, vozio bih se samo pola sata- prisjeća se Ibrahim. (bh.pcelar/arhiva)

NO COMMENTS

LEAVE A REPLY