Latvijac Vilis Matulis: Pčelar heroj u invalidskim kolicima

Latvijac Vilis Matulis: Pčelar heroj u invalidskim kolicima

SHARE

Nakon što je u 19-oj godini doživio saobraćajnu nesreću, Latvijac Vilis Matulis počeo se baviti pčelarstvom i kaže da od penzije nije mogao živjeti, a danas mu pčele “pokriju” sve troškove izuzetno skupog liječenja

Uprkos svom invaliditetu, Vilis je izgradio pravo malo pčelinje carstvo. Zahvaljujući projektima Ujedinjenih nacija, proširio je svoj pčelinjak. Godišnje proizvodi oko tonu meda. Samostalno pravi ramove, košnice i ostale potrepštine

On je heroj. Ovako ga opisuju njegovi prijatelji, rodbina i sugrađani. Svakog dana viđaju ga u jednom od supermarketa u selu Ludza u istočnom dijelu Latvije kad dolazi po namirnice. Kreće se uz pomoć invalidskih kolica. Često ga pitaju kako napreduje pčelarstvo, posao po kojem je postao poznat u ovoj bivšoj sovjetskoj zemlji. Uprkos svojoj invalidnosti, sa kojom se bori od svoje 19. godine kad je stradao na motoru, Vilis je izgradio pravo malo pčelinje carstvo. Godišnje, kako kaže, proda više od tone meda. Proizvodi matice i sam pravi košnice.

– Pčelarstvo je tradicionalno na ovom području, a ja imam dobru potražnju za maticama tokom pčelarske sezone. Uzgojim ih na stotine – govori ovaj 44-godišnji pčelar.

Razvojni projekt

Poljoprivredne aktivnosti kao što su pčelarstvo i bavljenje peradarstvom odavno su dostupni kao stil življenja za one koji su vezani za invalidska kolica. U sadašnjoj kući, Matulis živio od 29. godine i lako se kreće sa kolicima u svojoj radionici u kojoj pravi drvene stalke za svoje košnice. Oko kuće, na dva hektara imovine, ima više od 50 košnica. Nosi zaštitne rukavice i zaštitno odijelo kako bi izbjegao ubode pčela. Njegovi klijenti često dolaze k njemu.

– Živio sam sa svojom majkom, koja se nalazi nedaleko odavde. Ali, sada sam neovisan. Primam mjesečnu penziju od oko 60 lati (207 maraka), ali uglavnom živim od zarade od mojih letačica koje možete vidjeti, mislim od mojih pčela – dodaje.

Vilis je proširio svoje poslovanje prošle godine uz pomoć “TeleFood” projekta koji implementira Orgnizacija za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda, a podržan od strane javnih donacija koje finansirju male razvojne projekte. U projekt “TeleFood” uključeno je 11 ljudi oko sela Ludza za pokretanje ili proširivanje pčelarstva. U Matulisovom slučaju, ova organizacija platila je za dodatne kace za držanje meda, saća i sjemena za medonosno bilje.

Sjećanja

– Želio bih se proširiti, ali onda bihz morao seliti. Komšije ne vole kada pčele ubodu njihove krave i pse. Moj pas se skriva od pčela u podrumu, ali njihov pas mora pobjeći u obližnje jezero – kaže on.

Pčelar iz Ludza ne samo da vozi auto samostalno, koristeći ruke za kontrolu gasa i kočnica, već se i oženio prošle godine. Sarmitu je upoznao preko oglasa u novinama. Njegova supruga je strastveni vrtlar, te uzgaja povrće u stakleniku na njihovoj imovini.

Svako ko ima svoju zemlju može postati pčelar. Ali, od 11 ljudi koji su se prijavili za “TeleFood” projekt, samo su četvorica još uvijek aktivni pčelari. Čini se da je potrebno nešto posebno kako bi čovjek bio i uspješan pčelar.

– Zimi, ljudi izgube polovicu svojih pčela. Tu su i razni virusi. Ja nemam takvih slučajeva gubitaka pčelinjih zajednica. Morate imati poseban odnos s pčelama. Taj odnos mora doći iz srca – kaže Vilis.

Sjeća se kako je za vrijeme Sovjetskog Saveza imao besplatnu medicinsku pomoć, iako je morao čekati i po godinu dana za terapiju. Sada, za svku terapiju kičme u jednom sanatoriju, mora platiti 16 lati (45 maraka) po danu.

Ženidba preko oglasa

– Prije godinu dana, stavio sam oglas u novine da tražim ženu. Nedugo nakon toga, dobio sam poziv. Toliko me zainteresirala da sam već slijedećeg dana otišao kod nje. Ona je bila sve što sam želio. Sarmite radi u gradu kao sestrica u klinici za doniranje krvi. Uskoro će doseliti kod mene i možda neće biti u mogućnosti da nađe posao ovdje. Ali, njen hobi je uzgajanje hrane, tako da će vrt ispred kuće ponovo oživjeti – dodaje.

Proširenje pčelinjaka

– Bavim se pčelarstvom već dugo godina. Jednog dana, 2001. godine, došao mi je jedan pčelar odavde iz Ludze i rekao mi da oformimo grupu kako bi se mogli uključiti u projekte i proširiti pčelarenje. Tako je i bilo. Osnovali smo grupu od 11 pčelara i prijavili se na projekt “TeleFood”. Zahvaljujući ovom projektu i sredstvima Ujedinjenih naroda, proširio sam svoj pčelinjak. Do tada sam imao 22 košnice. Sada imam 33 velike i 21 malu košnicu – kaže.

Zarada od meda i ramova

– Godišnje proizvedem oko tonu meda. Kilogram prodajem za 2.50 lati (7 maraka). Također prodajem okvirove sa oplođenim maticama za 5 lati (10 US dollars) po okviru. Obično, ljudi kupuju četiri-pet ramova odjednom. Zahvaljujući tom novcu koji dobijem od rada sa pčelama, nekako se nosim sa poskupljenjima. Gorivo je svakog dana sve skuplje. Latvija je punopravna članica Evropske unije i distributeri to koriste kao izgovor kako bi povisili cijene – kaže.

Uzgajanje matica

– Velika je potražnja za maticima u sezoni, od polovine maja do polovine ljeta. Proizvodim ih na stotine! Stavim larve u ove žute, zaštićene cjevčice koje su fiksirane za ram i stavljenje u košnicu bez matice. Pčele brinu o larvama dok ne postanu matice.

Zimski rad

– Moj radionica je malo neuredna sada, ali zimi ovdje provodim mogo vremena, praveći košnice, ramove, stalke i sve drugo što je potrebno u pčelinjaku. Na taj način, pripremam se za predstojeću sezonu. Kad sam proširio svoj posao zahvaljujući “Telefudu”, kupovao sam okvire. No, oni su morali biti tačni u milimetar pa sam ih morao prepravljati. Shvatio sam kako nema potrebe da ih više kupujem jer ih mogu i sam napraviti – govori Vilis.

U kupovini

– Ovdje sam u blizini jedne male trgovine. Prodavačica izlazi i uzima moj nalog, a zatim donosi vrećicu namirnica u auto. Idem u supermarket u gradu u slučaju većih narudžbi. Gas i kočnice kontroliram rukama. Auto sam prilagodio svojim mogućnostima. Čak mogu voziti i na autocesti. Upravo sam uzeo novo auto i za testiranje vozio čak do Rige koji je udaljen oko 275 kilometara.

Zdrava hrana

– U kuhinji, nema razlike u spolovima između muškaraca i žena. Ne volim baš kuhati, ali volim pomagati pri kuhanju. Ovdje Sarmita kuha mesne okruglice. Kad sam sam, obično ujutro jedem kafu i sendvič sa maslacom, kravljim sirom i marmeladom od brusnice. Za ručak je supa, meso i pomfrit uz čašu mlijeka. Ponekad, ako imam puno posla, preskočim ručak. Mnogo jedem za večeru ako nisam jeo puno tokom dana. Ako se dobro ne najedem, ne mogu da spavam.

Budući planovi

– Želio bih nastaviti ono što sam počeo sa “TeleFoodom” i proširiti svoj pčelinjak čak i više. Ali, onda bih morao preseliti negjde drugo jer susjedi ne vole pčele, koje ubadaju njihove krave i pse.

Veselim se to što sam očuh Sarmitinoj 13-godišnjoj kćeki Lauri koja dolazi živjeti sa nama. To će biti velika promjena.

(J. H./Arhiva Bh pčelara)

NO COMMENTS

LEAVE A REPLY